Tko je Matilda Nikić izvan politike? Ambicija, emocija i hrabrost da bude svoja

U svijetu u kojem se uspjeh često mjeri brzinom, titulama i savršenom vanjštinom, Matilda Nikić donosi drugačiju priču. Najmlađa vijećnica u Pula, ali prije svega osoba koja vjeruje u smisao, emociju i rad s razlogom.
Iza energije, fokusa i ambicije krije se nježna, osjećajna strana — ona koja cijeni mir, odnose i male trenutke koji životu daju dubinu. U ovom intervjuu Matilda iskreno govori o unutarnjim borbama, pritiscima očekivanja, potrebi za slobodom i hrabrosti da ne igra tuđu igru. Ovo je razgovor o „više“ — ali ne onom koje se mjeri statusom, nego onom koje se osjeća iznutra.

Kako bi se opisala nekome tko te tek upoznaje, izvan titula i društvenih mreža?
Rekla bih da sam osoba koja je istovremeno jako energična i jako osjećajna. Volim ljude, volim razgovore, volim priče i volim trenutke koji imaju smisao. U meni se stalno miješaju dvije strane – jedna koja je ambiciozna i stalno ide naprijed, i druga koja je nježna, emotivna i traži mir. Volim raditi, ali ne na onaj hladni način, nego s emocijom – kad znam da moj rad ima svrhu, da se nešto gradi, da netko zbog toga osjeća ponos ili sreću. I rekla bih da sam jako lojalna osoba. Kad nekoga volim, kad mi je stalo, tu sam stvarno sto posto i zato se moje privatno i poslovno stapaju.

Što ljudi najčešće krivo pretpostave o tebi?
Najčešće misle da sam uvijek samopouzdana, da se ne bojim ničega i da mi sve ide lako. Vjerojatno zato što izvana djelujem kao netko tko je stalno “u pogonu”, tko sve stiže i tko zna što radi. Ali istina je da imam jako puno unutarnjih borbi koje se ne vide. Srećom tu imam moj mali krug velikih ljudi koji te borbe dovede do pobjede. Puno razmišljam, često se preispitujem i znam si stvoriti pritisak koji nitko drugi ne bi. I isto tako, ljudi ponekad misle da sam hladna ili preozbiljna, a ja sam zapravo samo fokusirana jer mi je prije svega izuzetno važno da posao bude odrađen kako treba. Kad mi je do nečega stalo, ja se totalno posvetim i nekad nemam vremena glumiti površnost.

Kako izgleda jedan tvoj idealan dan?
Moj idealan dan je kombinacija mira i dinamike. Volim kad se probudim bez alarma, popijem kavu polako i imam osjećaj da ne kasnim na vlastiti život. Onda mi je idealno da imam dan pun sadržaja – da odradim nešto kreativno, nešto konkretno, da osjetim da sam produktivna i da sam pomaknula stvari s mjesta. Ima tu i dana, najčešće su to ponedjeljci, kada mi treba taj dan samo za mene – nokti, frizura, depilacija sve ono što daje ljepoti života sjaj. Volim kad imam dobar flow, kad sve ide, kad se osjećam sposobno i živo. A navečer… navečer mi je idealno da završim dan s ljudima koje volim ili uz dobru glazbu – haha najčešće je to harmonika. Najljepše mi je kad ostane osjećaj: “Danas je bio dobar dan. I nije prošao uzalud.”

Što te u posljednje vrijeme najviše veseli?
Jako me veseli kad vidim da se moj rad vidi i da ljudi prepoznaju trud. Kad dobijem poruku tipa: “Ovo je bilo odlično”, “Baš si to dobro složila”, ili kad osjetim da netko vjeruje u mene. Ali nema te sreće od one kada ljudi oko tebe s kojima se družiš ili radiš uspijevaju, a ti imaš priliku biti dio tog procesa. Evo to doista, tko god me poznaje zna koliko ja sjajim kada gledam uspjeh meni dragih ljudi. Veseli me i kad se dogode mali trenuci sreće – spontani izlazak, dobra kava, dobra pjesma, neki događaj gdje osjetiš energiju ljudi. U zadnje vrijeme me sve više veseli i osjećaj da imam kontrolu nad svojim putem. Da ne čekam da mi netko da priliku, nego da su stvari u mojim rukama i da si sama dam priliku.

Kada si prvi put osjetila da želiš više – i što za tebe znači „više“?
Mislim da sam to osjetila jako rano. Oduvijek sam imala taj osjećaj da ne želim prosječnost, ne želim “samo” postojati. Nisam nikad bila osoba koja će nešto samo odraditi da odradi jer treba plaću i preživjeti.. “Više” za mene ne znači samo novac ili status, iako su i oni dio života. “Više” znači slobodu. Znači mogućnost da biram. Znači da imam opcije, da mogu putovati, učiti, razvijati se, upoznavati ljude i stvarati. “Više” znači da živim život koji mi je zanimljiv i koji me ispunjava, a ne život koji samo odrađujem. I trenutno baš živim život koji me ispunjava.

Što te najviše motivira kada ti je teško?
Motivira me ona moja tvrdoglava strana. Inat, ali u pozitivnom smislu. Kad mi je teško, u glavi mi se upali nešto što kaže: “Nećeš sad stati.” Motivira me i osjećaj da ne želim razočarati sebe, ali i ljude oko sebe koji na mene računaju. Jer znam koliko sam puta prešla preko vlastitih granica, koliko sam puta bila umorna, a svejedno sam gurala. I onda kad dođe loš dan, podsjetim se: već si prošla gore, proći ćeš i ovo. I još nešto – motivira me ideja da svojim primjerom mogu pokazati drugima, pogotovo mladim ljudima, da se može. Da ne moraš čekati savršene uvjete jer ih realno nikad nećeš imati.

Smatraš li ambiciju svojom snagom ili izazovom?
Ambicija mi je definitivno snaga jer me tjera naprijed, daje mi pogon i ne dopušta mi da se zadovoljim prosjekom. Ali istovremeno mi je i izazov jer ambicija zna biti nemilosrdna. Nekad me ne pusti da stanem, da budem ponosna, da uživam. Nekad me tjera da odmah razmišljam o sljedećem koraku, iako bih trebala proslaviti ono što sam već napravila. Učim da ambicija mora imati balans. Jer nije cilj samo uspjeti – cilj je uspjeti i ostati svoja. Iako ipak pohvalit ću se da sam naučila kombinirati taj spoj snage i izazova, pa je svakako dan nakon kriznog političkog komuniciranja zaslužio izradu sadržaja uz harmoniku i gin tonic.

Kako se nosiš s pritiskom očekivanja – tuđih i vlastitih?
Iskreno, tuđe mišljenje mi je i dalje jako važno, možda čak i više nego što bih voljela priznati. Djelomično zato što radim posao u kojem je percepcija bitna, gdje je važno da su klijenti, publika i javnost zadovoljni, i gdje se rezultati često mjere upravo kroz reakcije drugih. Zbog toga nekad osjećam pritisak da sve mora biti savršeno, da ne smijem pogriješiti i da uvijek moram ostaviti dobar dojam.
S druge strane, najveća borba su mi ipak moja vlastita očekivanja. Znam si postaviti jako visoke standarde i onda, čak i kad napravim nešto dobro, često prvo vidim ono što nije idealno. Ponekad imam osjećaj da sam sama sebi najstroži kritičar. I to zna biti iscrpljujuće. Ali učim se s vremenom malo više opustiti, biti nježnija prema sebi i priznati si da je i “dovoljno dobro” ponekad stvarno uspjeh.

Što za tebe znači biti svoja u svijetu koji stalno nameće usporedbe?
Biti svoja znači imati hrabrost da ne igraš tuđu igru. Znači da se ne uspoređujem s ljudima čiji život vidim kroz filtere. Znači da ne moram izgledati kao netko drugi, živjeti kao netko drugi ili dokazivati nešto ljudima koji mi nisu bitni. Biti svoja znači da biram ono što meni ima smisla. I da prihvatim sebe i kad sam jaka i kad sam slaba. Jer mislim da je najveća sloboda kad se ne moraš stalno pretvarati.

Kako se puniš kad osjetiš da si potrošila energiju?
Puni me more. Puni me šetnja. Puni me glazba. Puni me i tišina – ali ona prava, kad nemaš osjećaj da moraš nekome odgovarati ili biti dostupna. Puni me vrijeme s ljudima koji su mi mir, ne stres. Srećom upravo takvim ljudima sam okružena, čak i na poslu 🙂 I iskreno, puni me i osjećaj da imam takvu slobodu da si mogu uzeti jedan dan bez pritiska, bez plana, bez očekivanja, a posao i dalje ide.

Što si naučila o sebi u posljednjih godinu dana?
Iskreno naučila sam ono što mi je kroz sve ove godine bilo najteže, a to je da nije slabost tražiti pomoć. Da ne moram sve sama, i da nije sramota reći: “Ne mogu više. Treba mi pomoć.” Naučila sam i da se ljudi mijenjaju, odnosi se mijenjaju, i da to nije kraj svijeta. Naučila sam da je najvažnije ostati vjerna sebi. Jer kad izgubiš sebe, onda ti ništa drugo nema smisla.

Kako zamišljaš sebe za pet godina – više slobode ili više strukture?
Za pet godina se vidim prije svega sa zdravljem i unutarnjim mirom, okružena bliskim ljudima koji mi znače i uz koje se osjećam sigurno. Voljela bih da imam stabilnost, da radim ono što volim i da živim život u svom ritmu. Iskreno, vjerujem da kad imaš zdravlje i prave ljude oko sebe, sve ostalo dođe s vremenom.

Koji te projekti ili ideje najviše uzbuđuju?
Uzbuđuju me projekti koji imaju emociju i priču. Volim komunikaciju, medije, kampanje, događaje… volim kad nešto kreće od nule i kad vidiš kako raste. Uzbuđuju me ideje koje spajaju ljude, pogotovo u lokalnoj zajednici. Volim kad mogu ispričati priču o Istri, o ljudima koji rade, stvaraju, uspijevaju. Uzbuđuje me i to da imam sve više ideja za vlastite projekte, da razmišljam šire, da se ne ograničavam.

Bi li radije radila ono što voliš ili ono u čemu si sigurna – ili vjeruješ da se može oboje?
Vjerujem da se može oboje, ali ne odmah. Mislim da u životu nekad moraš riskirati, pogotovo ako želiš raditi ono što voliš. Ja sam tip osobe koja će riskirati za ono što joj je važno, ali moj cilj je da to s vremenom postane i sigurno. Želim da ono što volim postane moj posao, moja stabilnost, moj život. Ne želim birati između strasti i sigurnosti. Želim graditi život u kojem imam i jedno i drugo.